Koliko brinemo o sebi, o svom emocionalnom stanju? Imamo li ideju kako nas pokreću naše emocije? Što učimo mlađu populaciju? Što radim kada se želim osjećati bolje, da li znam što želim, da li znam kako se sada osjećam? Da li znam uočiti i izraziti jasno svoje emocionalno stanje?
U terapiji dosta govorimo o našim sposobnostima izbjegavanja i suočavanja s teškim emocijama. Upravo naši problemi u uočavanju emocija dovode do najčešćih simptoma i dijagnoza poput anksioznosti i depresije. Neki od primjera:
- Osjećam se loše (ne pitam se konkretno zašto) – odem pogledati film(ove), krivim druge zbog toga;
- nije mi baš neki dan – odem si nešto lijepo kupiti (pod izlikom baš mi to treba), ili ostanem u krevetu cijeli dan;
- posvađam se s nekim (ljut sam, razočaran) – odem na frizuru, ili maknem tu osobu iz svog života;
- uznemiren sam zbog zadnjeg ispita na fakultetu – odustanem od polaganja,
- imao sam naporan dan- surfam po internetu ili uđem u sukob s ukućanima,
- razočaran sam i nemoćan- odem u sobu igrati igrice.
Znači, ne samo da smo skloni nekvalitetno uočavati svoja emocionalna stanja, već težimo instant rješenjima da si olakšamo – točnije da ne razmišljamo.
Emocije ne možemo kontrolirati,
no možemo ih učiti prepoznati
u pravo vrijeme i time mijenjati
svoj stav prema njima.
Nismo mi sami krivi za iskrivljenu percepciju nekih emocija kao “loših”. Zapravo su nas drugi tome naučili.
Roditelji su možda na naše loše raspoloženje reagirali izjavama: „Ma daj, što je sad, što dramiš, trgni se, nije u redu biti tužan, ljut, samo tražiš pažnju tim svojim ponašanjem, imaš sve u životu, što ti fali… Prestani plakati, ti si velika, dečki ne plaču, vidi kako je on uvijek raspoložen, zašto i ti ne možeš tako; ako si ti loše i ja sam loše”. Kroz cijeli taj proces mi u biti učimo da nije u redu osjećati se loše, tužno, ljuto, razočarano, nelagodno. Ili to što se osjećam loše (ako duže traje) i nije neki veliki problem. Učimo da to što prije treba riješiti –najčešće na neadekvatan način. Učimo da ne izgovaramo ono što zapravo osjećamo i mislimo.
Emocionalni razvoj kreće od rođenja i predstavlja jako važnu kariku kada govorimo o našoj psihološkoj dobrobiti.
Ako pogledamo našu kulturu, ona nalaže brza i kratkotrajna rješenja. Postavljaju nam se visoki standardi na to da se osjećamo dobro cijelo vrijeme. Svuda oko nas su izjave: „Misli pozitivno“, “Vodi sretan i ispunjen život”, “U tri koraka riješi sve svoje probleme”. Naše kognicije se bore s tim očekivanjima i prirodom mozga da brine. S vremenom se krenemo pitati što to sa mnom nije u redu. Pogledamo li oko sebe primijetit ćemo da lako pričamo drugima o fizičkim problemima sa zdravljem, kako sam npr. slomio nogu, bio na operaciji, kako idem u teretanu, kako imam osobnog trenera… no, koliko pričamo o tome kako se osjećamo, kakva nam je psiha i s čime se borimo? Koliko poznajemo sebe, vrijednosti koje živimo?
Istraživanja pokazuju da kada se prestanemo boriti s tim kako se trebamo osjećati, već prihvatimo kako se sada osjećamo, sa znatiželjom i suosjećanjem, tek tada smo u stanju doživjeti radost, sreću i kreativnost rasta i razvoja.
Istraživanja također pokazuju i da što više težimo da budemo sretni i mislimo da moramo, to je veća vjerojatnost da će se događati upravo suprotno – da to nećemo moći postići zbog postavljenih prevelikih očekivanja – npr. kada nam sugeriraju da je moguće da živimo SVAKI DAN sretan i ispunjen život.
Što možemo promijeniti?
U terapiji klijenti često izjavljuju da nemaju vremena za sebe. No, kada ih pitamo kako doživljavaju ovaj susret – kažu da žele više zabavnih trenutaka za sebe, jer terapija nije u početku zabavna. Ljudi često misle da briga o sebi znači da nam mora biti zabavno u tom procesu. Ili ako stvaramo nešto novo očekujemo da treba ići lako i brzo. Želimo na lakši način brinuti o sebi. Težimo ugodi da bi izbjegli neugodu. No, da li nam to pomaže da napredujemo, da budemo zadovoljniji sami sa sobom. Kako bi znali što je to sreća, zadovoljstvo da nema ovih „loših“ emocija. Kako bi znali da radimo nešto dobro ili loše?
Kada govorimo o razumijevanu vlastitog emocionalnog stanja terapija je svakako jedan vid brige o sebi, no u samom startu to nije nešto lagano i zabavno. Suočavanje je isprve teško i javlja se naša sklonost pružanja otpora. No, takvim načinom brige o sebi—mi si zapravo otvaramo vrata za kvalitetnije sljedeće akcije. Ne bježimo od emocija, već ih prihvaćamo, otkrivamo odakle one dolaze. Dopuštamo im da nam kažu nešto o nama, da ako nešto nije u redu da na vrijeme reagiramo. Otkrivamo svoja vjerovanja, očekivanja, stavove. Tek tada možemo imati kvalitetne aktivnosti i odnose s drugima. Kada smo umorni i ne znamo što se događa, a oslanjamo se samo na naše osjećaje – postajemo destruktivni, bilo prema sebi ili drugima. Javlja se nemoć i svakom akcijom više tonemo i gubimo sebe, vrlo lako donosimo krive odluke jer si želimo olakšati. Zašto? Jer si ne dajemo prostor i vrijeme da zastanemo, da vidimo—gdje ja to idem, što ja to radim. Neki u terapiji na to kažu da možda ne žele znati što se događa, gdje idu, što ako to što saznaju im se ne svidi. Boje se suočavanja s problemom. To nam predstavlja veliki strah. Zato je terapija u biti tako dobra. Jer to ne radite sami. Imate partnera u tom procesu i on vas vodi. Kada je najteže on je tu za vas. Imate sigurno mjesto i znate da niste sami.
Koji god da imamo životni problem, najveći strah se javi kada vjerujemo tom osjećaju i mislima da ćemo to sve proći sami. No, svaka promjena da bi bila dugoročna nije laka, potrebno je truditi se NE IĆI linijom manjeg otpora. U terapiji se fokusiramo na dugoročne ciljeve, usmjeravanjem na njih cijelo putovanje je manje neugodno i manje zastrašujuće.
Mi odrasli trebamo svojim primjerom pokazati kako pravilno brinuti o mentalnom zdravlju, svom emocionalnom stanju i što poduzeti kada se duže vrijeme osjećamo loše. Djeca i mladi uče od nas. Omogućimo im sigurno odrastanje i kvalitetnu pripremu za svijet odraslih. Naučite ih da se o problemima razgovara, ne da ih se izbjegava. Naučite ih da postoje ljudi koji slušaju.
Jeste li znali?
- Polovica problema s mentalnim zdravljem kreće između 14 godine i 24 godine života. Zbog nedostatka svjesnosti o važnosti mentalnog zdravlja najviše pate djeca i mladi jer izostaje stručna pomoć. Djeca i mladi koji se bore s problemima mentalnog zdravlja u riziku su da dožive akademski neuspjeh, vršnjačko nasilje, da budu korisnici droga i opijata i da imaju problema sa zakonom.
- Danas se smatra da djeca imaju više problema s mentalnim zdravljem nego fizičkim. Ta statistika vrijedi i za odrasle. Emocionalni poremećaji su najčešće dijagnosticirani. Problem kod psihijatrije je što emocionalna stanja ne tretira kao simptome, već isključivo poremećaj – tako da se, ako nije proveden i psihoterapijski tretman, pravi uzrok ne otkriva i samim time – potpuni oporavak izostaje.
- Problemi poput depresije i anksioznosti u dječjoj dobi, bez pravovremene podrške i tretmana, ili ignoriranja simptoma, kasnije se pretvaraju u puno veće i kompleksnije probleme.
- Najgore što možete reći osobi koja se loše osjeća je: „Daj trgni se, nemaš razloga brinuti“. Osoba koja se loše osjeća treba prihvaćanje, razumijevanje i aktivno slušanje, ne rješenje.
- Što imate veći vokabular za opis emocionalnog stanja, veća vam je emocionalna inteligencija. Važno je znati se pravilno izraziti kada su u pitanju osjećaji. To možete naučiti.
Javite nam se s povjerenjem!
info@norvel.hr
Pročitajte više o ovoj temi na sljedećim poveznicama:
Kako stres utječe na naše tijelo i um
