KAKO DOLAZI DO PROMJENE I KADA SE POJEDINAC ODLUČUJE NA PROMJENU?
“Kada postane teže trpjeti nego promijeniti se – tada ćete se promijeniti.”
Proces promjena u životu nije lagan. Teško nam je priznati da imamo problem i da je ponekad potrebno mijenjati se, zbog vlastite ili tuđe dobrobiti. Da bi se mijenjali, nužno je bez osude potpuno prihvaćati sebe sa svim svojim manama i vrlina – sada i ovdje. Potrebno je imati na umu da prihvaćanje nije isto što i odobravanje. Ako prihvatimo da smo se mi ili netko nama blizak ponašali na destruktivan i štetan način, to ne znači da odobravamo takvo ponašanje. Do značajne i dugotrajne promjene može doći tek kada prihvaćamo sebe i svoje postupke. Promjena uključuje prihvaćanje da sve što se do sada dogodilo u našem životu je rezultat niza događaja koji nas je doveo u sadašnju poziciju.
Psiholozi razlikuju pet faza tijekom koje se pojedinac odlučuje na promjene. Faze se mogu izmjenjivati i ponekad teškoća određene faze i nemogućnost prihvaćanja odgovornosti će nas vraćati na prethodne faze.
1) PRIJE PROMIŠLJANJA O PROMJENI
Problem najčešće nastaje puno prije nego se jave prve posljedice nekog problema. Neki pojedinci svog problema nisu svjesni, a neki probleme namjerno negiraju. Primjerice, osoba koja se osjeća depresivno neko kraće razdoblje ne izlazi izvan svojeg doma; osoba koja je ljuta i bijesna ponekad se posvađa sa svojim bliskim prijateljima; žrtva zlostavljanja u braku/romantičnom odnosu trpi povremene ispade agresivnog partnera, osoba koja primjećuje pojačanu anksioznost lagano kreira sigurnosna i izbjegavajuća ponašanja… U ovoj fazi, pojedinci koji imaju određeni problem su slabo motivirani na promjenu stavova i ponašanja. Naprosto, ne vide razlog zašto bi se mijenjali. Najčešće, okolina tog pojedinca je ta koja zahtjeva određene promjene kod pojedinca (roditelji, partneri, poslodavci, sud…).
Kad osoba ne misli da se treba mijenjati, rad na sebi će se nastaviti samo ako se nastavi pritisak okoline.
Kako djeluju u tretmanu pojedinci koji se nalaze u ovoj fazi? Najčešće pružaju snažan otpor i iskazuju nisku razinu zabrinutosti za svoj problem. Često umanjuju problem i ne vide razlog da bi oni išta trebali mijenjati. S takvim pojedincima se može raditi, ali s vrlo slabim rezultatima.
Nitko ne može mijenjati osobu, ako se osoba sama ne želi mijenjati.
2) PROMIŠLJANJE
Za razliku od prve faze, u ovoj fazi pojedinac ozbiljnije razmatra potrebu za promjenom. Primjerice, vi koji čitate tekstove na internetu ovog tipa ili čitate popularnu literaturu iz domene samopomoći biste se mogli nalaziti u ovoj fazi. Svjesni ste da imate problem koji Vas muči i nastojite ga riješiti, ali još ne poduzimate daljnje konkretne korake. Pročitate knjigu no ne napravite ništa što knjiga sugerira. Za sada se samo informirate. U ovoj fazi oblik psihološkog savjetovanja i psihoedukaciju može potaknuti osobu na nešto više promišljanja o sebi i svom životu.
3) PRIPREMA
Sljedeća faza još uvijek nije dovoljna za rad na sebi, ali predstavlja napredak. Osobe u ovoj fazi su povremeno predani radu na sebi, što se vidi iz njihovog nastojanja rada na sebi u bližoj budućnosti. Nakon informiranja o problemu koji ih muči, mogući su eksperimentalni pokušaji promjena ponašanja. Ponekad su to savjeti koji se pronađu na internetu ili savjeti koji se pronađu u knjigama samopomoći, savjeti iz okoline (članovi obitelji, prijatelji..) i slično. No, najčešće, u ovoj fazi se još uvijek ne vidi jasno kako postići željenu promjenu, a vrlo moguće da pojedinac ni ne razumije što je zapravo problem. Upravo iz tog razloga su pojedinci u ovoj fazi otvoreni za pomoć. Tek u ovoj fazi, osobe s problemom se raspituju o mjestima na kojima mogu dobiti adekvatnu stručnu psihološku podršku.
Ono na što je potrebno obratiti pažnju je da često želimo promjenu bez većeg ulaganja truda. Tražimo laka i brza rješenja. Možemo imati očekivanja da će stručnjak riješiti naše poteškoće bez potrebe da mi ulažemo trud ili pronalazimo aktivno s njim odgovore na pitanja koja će nas potaknuti u smjeru oporavka. Primjećujemo da i marketing na području mentalnog zdravlja često iskrivljuje informacije što stručnjak zapravo radi i kako ide oporavak. To nas može dovesti do odustajanja i prolongiranja zadržavanja u problemu. Zato u ovoj fazi često nismo svjesni odgovornosti koju je potrebno preuzeti za sebe.
“Ne možemo riješiti problem istim načinom razmišljanja kako je do njega i došlo”
4) AKCIJE
Pojedinac se počinje mijenjati na odgovarajući način tek kada prijeđe iz pripreme u akciju. U ovoj fazi osoba zaista počinje mijenjati svoje ponašanje i stavove. Dolazi do shvaćanja da smo mi aktivni sudionici svoga života i da možemo izabrati kako se ponašati. Pojedinac vjerojatno akcije provodi uz stručnu pomoć.Ova faza je izrazito zahtjevna, te iziskuje puno vremena i energije. Jasno, težina promjene ovisi o težini problema. Nije realno očekivati da će se problem koji traje nekoliko godina uspjeti riješiti u dva susreta sa psihologom, niti u tri mjeseca. No, u ovoj fazi osoba koja se suočava s problemom (ali i njena okolina) najjasnije vidi efekte oporavka, što može biti izrazito motivirajuće. Osoba ima priliku dopustiti si puninu samoprihvaćanja, unatoč svim manama, i pogledati otvoreno što treba mijenjati. Ako se vidite u ovoj fazi, čestitamo Vam! Sada samo hrabro naprijed!
5) ODRŽAVANJE
Što nakon savjetodavnog rada i psihoterapije? Osoba tijekom života i nakon psihoterapije, aktivnog rada na sebi, može imati rizik od ponovnog javljanja simptoma. No, osobe koje su to već prošle, znaju prepoznati najranije znakove teškoća i brzo reagirati. Psihoterapeut u takvim situacijama radi na konsolidiranju promjena i sprječavanja povratka na staro. Praćenje pojedinca nakon tretmana može biti dogovoreno jednom u nekoliko mjeseci/godina ili po potrebi. Ni jedna terapija ne može dovesti do toga da životni izazovni nestanu i da nam u životu bude lako i bezbrižno.. no dovodi do toga da se efikasnije nosimo s izazovima i s vlastitim unutarnjim doživljajima. Održavanje zapravo podrazumijeva doživotni povremeni rad na sebi.
Život je proces, ne problem… ali život bez izazova jednostavno ne postoji.
Kognitivno –bihevioralni tretman nudi pojedincu efikasne alate, psihoedukaciju, te nakon provedenog tretmana on sam može uočavati eventualne poteškoće i određenim tehnikama preventivno djelovati. Osoba koja je prošla tretman ima manje mogućnosti za povrat simptoma. Osoba koja se liječila samo psihofarmacima (lijekovima) ima velike šanse za povrat simptoma i to u nešto jačem obliku.
Dodatne opcije za rad na sebi su Terapija prihvaćanja i posvećenosti (ACT) i Terapija usmjerenu na suosjećanje (CFT), te Mindfulness terapija. Provođenje tretmana i njegova efikasnost velikim dijelom utječe na spremnost klijenta da je u fazi akcije.
Promjena i otpor
Otpor u radu na sebi se često javlja jer nismo spremni na suočavanje i teško nam je prihvatiti svoja ponašanja i preuzeti odgovornost za svoj život. Otpor nas koči u motivaciji i često nas iz faze akcije vraća na prijašnje faze jer nam bude previše. Tempo rada određujete sa stručnom osobom i u redu je da ide korak naprijed nazad dva.. osobito ako nam je iskustvo rada na sebi nešto potpuno novo u životu.
Kada mislimo da bi trebali nešto mijenjati, nužno je da dođe do suočavanja i iskrenog prihvaćanja. U protivnom, samo ćemo se vratiti na početak. Promjena je proces, a stvaranje novih, zdravih navika i ponašanja traje ponekad i duže nego su se stvarale loše navike i nefunkcionalna ponašanja.
Promjena nije ugodna, teška je i ne treba očekivati da bude lagana. Zapamtite da se na početku sve može činiti nemogućim.. no jednom kada krenete otkrivati svoje snage, pomislit ćete: „Kako to nisam prije napravio?“.
info@norvel.hr
