Anksioznost je negativno emocionalno iskustvo koje traje duži vremenski period. Može biti praćena jakim tjelesnim i psihološkim simptomima koja upućuju na uznemirenost i zabrinutost. Doživljaj anksioznosti je prilično individualan i razlikuje se od osobe do osobe. Karakteristika anksioznosti kao poremećaja je da osobe konstantno brinu o svemu i tako misle da kontroliraju emocije, situacije, druge… te brige su najčešće neproduktivne i prelaze u ruminaciju – vrtimo konstantno jedno te isto, a osobito ono što ne želimo prihvatiti.
Zašto i kada se javlja anksioznost?
Anksioznost je specifičan mehanizam obrane od potencijalnih opasnosti koje se mogu dogoditi u budućnosti. U odnosu na strah koji se javlja kao odgovor na prisutnu opasnost, anksioznost se javlja kao preventivna obrana od moguće opasnosti. Na primjer, osoba koja se boji zmije doživjet će strah kada zmiju vidi, dok će biti anksiozna (ili tjeskobna) dok prolazi područjem u kojem zmije mogu obitavati. Svrha anksioznosti je priprema tijela na brzu reakciju ako se opasnost zaista dogodi. Takva pripremljenost nam pomaže da brzo i adekvatno reagiramo u potencijalno opasnim situacijama čime si povećavamo izglede za preživljavanje.
Kao i kod očekivanja potencijalne opasnosti, donošenje odluke može izazvati anksioznost zbog – neizvjesnosti. Rijetki su trenuci u kojima moramo donijeti važne odluke koje mogu imati velike posljedice po naš život. Primjer takvih odluka mogu biti promjena radnog mjesta, kupovina novog stana, odluka vjenčati se s partnerom ili ne, i slično. Kod takvih odluka nikada ne možemo biti sigurni jesmo li donijeli pravu odluku ili smo pogriješili. Neki pojedinci se lakše, a neki teže nose s rizikom ili neizvjesnosti.
Kako anksioznost djeluje na ponašanje?
Budući da se anksioznost javlja prije same opasnosti, osoba koja se približava potencijalnoj opasnosti je izrazito oprezna. Svaki korak se pomno analizira, zbog čega osoba djeluje usporeno i neodlučno. Kod izrazito anksioznih pojedinaca moguća je potpuna pasivizacija ponašanja. Drugim riječima, takvi pojedinci prestanu sa svim aktivnostima. Povuku se u svoju sigurnu okolinu i ne poduzimaju ništa. Okolina ih može smatrati lijenima ili neodgovornima, jer se (u ekstremnim slučajevima) takvi pojedinci nakon dužeg vremena prestanu baviti ikakvim aktivnostima. Svrha izostanka aktivnosti je izbjegavanje potencijalne opasnosti. Dok god izbjegava potencijalno opasne situacije, osoba se osjeća sigurno i ne doživljava anksioznost.
Kako tijelo reagira na anksioznost?
Baš kao i kod straha, tijelo se uslijed anksioznosti priprema na suočavanje od opasnosti. No, za razliku od straha, reakcija tijela nije toliko intenzivna i brza. Tijekom dužeg vremena krvožilni sustav pojačano radi, često se primjećuje pretjerano znojenje i ukočenost mišića (naročito u području vrata).
Kako anksioznost utječe na misli?
Anksiozni pojedinci skloni su promišljanju o problemu, više nego što je potrebno. Ta pojava se naziva ruminiranje – konstantno razmišljanje o problemu, sagledavanje svih mogućih posljedica, promišljanje o potencijalnim uzrocima određenog problema, razmišljanje o načinu kako izbjeći taj problem i slično. Ruminiranje u umjerenim granicama je korisno. Problem stvaraju oba ekstrema – kad ruminiranja uopće nema i kada je izrazito prisutna. Osobe koje ne ruminiraju suočavaju se s velikom vjerojatnosti da će se izložiti nepotrebnim opasnostima u budućnosti. Na primjer, osoba može nepromišljeno založiti cijelu svoju imovinu kako bi pokrenula posao koji nije u stanju adekvatno voditi. Takvim osoba prijeti realna opasnost od bankrota. S druge strane, osobe koje previše ruminiraju, neće se nikada odlučiti za nikakav rizik. Radije će se opredijeliti za kakvu-takvu trenutnu sigurnost, nego pokušati nešto novo. Na primjer, osobe koje su izrazito anksiozne, radije će živjeti u manje adekvatnom stambenom prostoru nego se preseliti. Slično, pojedinci koji su izrazito osjetljivi na kritiku drugih, mogu biti dugotrajno nezaposleni, jer na taj način mogu izbjeći eventualnu kritiku na radnom mjestu. Ono što je zajedničko pasivnosti i neodlučnosti jest pretjerani strah od rizika. Anksiozni pojedinci su izrazito oprezni i djelovat će tek onda kada uklone i najmanji potencijalni rizik ili izvor opasnosti (što je u stvarnosti nemoguće).
Održavanje anksioznosti potiču disfunkcionalne pretpostavke kao što su:
- “Moram se riješiti anksioznosti – odmah i zauvijek”
- „Anksioznost i zabrinutost nisu zdrave”
- “Da ljudi znaju da sam anksiozan odbacili bi me.”
- “Anksioznost je znak slabosti.”… i niz drugih.
Kako razlikovati normalnu anksioznost od anksioznog poremećaja?
Kao što je već navedeno, anksioznost u umjerenim granicama je poželjna. Problem predstavljaju oba ekstrema; izostanak i pretjerana anksioznost. U ovom kontekstu nas zanima izrazito velika anksioznost. Ona predstavlja poremećaj kada simptomi anksioznosti značajno i nepovoljno utječu na svakodnevni život pojedinca. Ako pojedinac zbog anksioznosti više nije u mogućnosti održavati kontakte s članovima obitelji, prijateljima, kolegama s posla, obavljati svoje svakodnevne obveze, odlaziti na posao, fakultet ili školu i slično, tad govorimo o poremećaju (naravno, naglasak je da razlikujemo stadije problema, blaga, srednja ili teška anksioznost). Naravno, svatko od nas može imati kratke periode u životu kada može djelovati na opisani način. Kod poremećaja (generalno) je bitno da taj problem remeti pojedinčev život duže vrijeme – od nekoliko mjeseci do čak nekoliko godina.
Kako se postavlja dijagnoza anksioznog poremećaja?
Postoji propisani skup simptoma koji se karakterizira kao anksiozni poremećaj. Oni su navedeni u dijagnostičko-statističkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA). Taj priručnik se svakih nekoliko godina nadopunjuje i usklađuje s trenutnim znanstvenim spoznajama. Trenutno aktualni DSM-5 objavljen je 2013. godine. Dijagnozu Vam može odrediti psihijatar koristeći se različitim vrstama prikupljanja podataka. Psiholozi su zaduženi za primjenu i interpretaciju psihodijagnostičkih sredstava kao što su upitnici, testovi, intervjui i tretman. Psihijatar na temelju tih, ali i drugih izvora informacija objedinjuje podatke o osobi i donosi odluku o dijagnozi i načinu liječenja. Kada detektiramo kod sebe da smo duži period anksiozni i da se događaju određene poteškoće u donošenju odluka, odrađivanju svakodnevnih aktivnosti dobro je potražiti stručnu pomoć psihologa. U ranoj fazi vam stručnjak može pomoći da s njim odradite suočavanje s trenutnim problemom i da nastavite dalje raditi na ostvarivanju vlastitih ciljeva i planova.
Psiholog Vam može odrediti “radnu dijagnozu” koja nema funkciju etiketiranja, već pomaže da kvalitetnije usmjerite postavljanje ciljeva u terapiji. Radna dijagnoza ostaje između Vas i psihologa i ne unosi se u zdravstveni karton (ona se tijekom terapije može promijeniti). Psiholog koji provodi terapiju gleda na osobu cjelovito, a ne samo dijagnozu.
Postoji li lijek za anksiozni poremećaj?
Ne! Anksiolitici (skupina psihoaktivnih sredstava koji se propisuju osobama s anksioznim poremećajem) ne uklanjaju uzrok, već samo posljedicu ili simptome anksioznosti. Uzrok anksioznih stanja se uklanja psihoterapijom namijenjenom suzbijanju izrazitih oblika anksioznosti. Najpriznatija psihoterapija od strane Američkog udruženja psihologa (najjačeg udruženja psihologa u svijetu) je Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT). Taj vid psihoterapije ima razvijen sustav liječenja različitih oblika anksioznih poremećaja koji dokazano djeluje nakon 10 do 25 tretmana. Naravno, dužina tretmana ovisi o brojnim faktorima kao što su (a) dob klijenta, (b) težina poremećaja, (c) prisustvo drugih poremećaja, (d) psihološke karakteristike pojedinca poput osobina ličnosti, (e) spremnosti pojedinca na aktivan rad na sebi, f) postavljeni ciljevi u terapiji i slično. Važno je naglasiti kako psihoterapeut usmjerava pojedinca tijekom tretmana, no brzina i efikasnost tretmana ovisi o volji pojedinca da se mijenja – što je ponekad vrlo teško. Ukratko, ne postoji terapeut koji Vas može mijenjati mimo Vaše volje ili suglasnosti, niti čarobna pilula koja Vas liječi sama po sebi. Efekti brzih rješenja teških problema su najčešće kratkog vijeka, a vrlo često mogu dugoročno praviti još veće probleme, poput, npr. ovisnosti o psihoaktivnim sredstvima bez kojih osoba više ne može normalno funkcionirati. U takvim situacijama se uz anksiozni poremećaj veže i sklonost ovisnosti o lijekovima.
Što poduzeti protiv anksioznog poremećaja?
Najbolji savjet je – rana intervencija. Počeci anksioznog poremećaja se brzo i efikasno uklanjaju primjenom KBT-a. KBT je znanstveno utemeljena metoda terapijskog rada, visoko je edukativna, te nakon što klijent završi edukaciju, sposoban je kasnije preventivno djelovati na potencijalne probleme i bolje se snalazi u stresnim situacijama. Problemi koji traju čitav niz godina postaju sve kompleksniji i teži za liječenje. Stoga savjetujemo da ne čekate trenutak u kojem život postaje nemoguć. Reagirajte na vrijeme.
kontakt mail: info@norvel.hr
