Većina ljudi može podnijeti jednu veliku promjenu. Preseljenje. Novi posao. Prekid veze. Gubitak. Tijelo i psiha imaju kapacitet mobilizirati se kada znamo protiv čega se borimo. Problem današnjeg vremena nije u jednoj promjeni, nego u tome što promjene ne prestaju. Čim se priviknemo na jedno stanje, ono se ponovno mijenja. Pravila rada, tehnologija, tržište, društvene norme, očekivanja, informacije, čak i ideje o tome kakav život “trebamo” živjeti. Sve postaje privremeno, ubrzano i nestabilno. Neizvjesnost biva stalna i da, i najfleksibilnijima teška za podnijeti.
Psihološki gledano, čovjek ne treba potpunu sigurnost da bi bio dobro. Ali treba barem donekle osjećaj predvidivosti u okruženju u kojem se nalazi. Potreban mu je dojam da postoji neki kontinuitet, neki ritam, nešto što ostaje isto dovoljno dugo da se živčani sustav može odmoriti. Kada toga nema, nastaje kronični oprez. Organizam ostaje u stanju pripravnosti jer ne zna što je sljedeće. Upravo taj kontinuirani osjećaj nestabilnosti mnogi danas pogrešno nazivaju samo “stresom”, iako je često riječ o puno dubljem iscrpljenju.
Istraživanja posljednjih godina sve češće povezuju burnout ne samo s količinom posla, nego i s kontinuiranom izloženošću promjenama, informacijskom preopterećenošću i osjećajem gubitka kontrole. Studije o organizacijskim promjenama pokazuju da ljudi teže podnose okruženja u kojima se pravila i očekivanja stalno mijenjaju nego ona koja su objektivno zahtjevna, ali stabilna. Paradoks modernog života jest u tome da smo razvili gotovo beskonačne mogućnosti prilagodbe (u svim životnim ulogama), ali sve manje prostora za oporavak.
Zato danas mnogi ljudi ne osjećaju klasičan umor. Ne bude se i misle: “Previše radim, trebam odmoriti.” Bude se s osjećajem da nikada zapravo ne stižu živjeti. Kao da su stalno u kašnjenju za vlastitim životom. Tada počinje pretjerano razmišljanje. Pokušavamo mentalno kontrolirati ono što emocionalno više ne možemo podnijeti. Analiziramo, planiramo, uspoređujemo, istražujemo, optimiziramo sebe. Kao da ćemo, ako dovoljno razmišljamo, uspjeti pronaći skriveni red u kaosu.
No ljudski um nije stvoren da neprestano procesuira toliku količinu podražaja.
Nije prirodno svakodnevno primati stotine informacija, uspoređivati se s tisućama ljudi i istovremeno donositi desetke mikroodluka koje prije dvadeset godina nisu ni postojale. Kada živčani sustav više ne može pratiti tempo, javlja se potreba za bijegom. Tada maštamo o tome da damo otkaz, preselimo se negdje daleko, ugasimo mobitel, odemo u šumu ili “počnemo ispočetka”. I premda ponekad doista trebamo veliku promjenu, često ono za čim zapravo čeznemo nije novi život, nego predah od konstantne prilagodbe.
Možda problem nije u tome što smo psihološki osjetljivi za suvremeni život, što teško tolerairamo neizvjesnost, nego što živimo u kulturi koja ne dopušta mirovanje. Usporavanje se danas gotovo doživljava kao osobni neuspjeh. Ako ne napreduješ, zaostaješ. Ako nisi produktivan, nešto nije u redu. Ako nisi stalno dostupan, nestaješ iz igre. A upravo ta logika neprekidnog poboljšavanja polako troši čovjeka iznutra.
Zato usporiti danas nije luksuz. U nekim slučajevima, to je psihološka nužnost.
Usporiti od promjena. Od pritiska da stalno postajemo bolji. Od skupljanja bodova koje nitko zapravo ne broji osim nas samih. Od svijeta koji viče, ubrzava i ne dopušta predah.
To ne znači odustati od ambicije ili života. To znači ponovno uspostaviti ritam koji živčani sustav može podnijeti. Manje konstantnog informativnog kaosa. Jasniji ritam dana. Nekoliko navika koje ostaju iste čak i kada se sve drugo mijenja. Manje uspoređivanja s drugima. Više vremena bez podražaja i “inputa”. Više fokusa na ono što je pod našom kontrolom, a manje na pokušaj da kontroliramo cijeli svijet. Sporije donošenje odluka kada god je moguće.
Nije slučajno da ljudi često osjete olakšanje tek kada nakratko maknu sve vanjske zahtjeve. Tada prvi put čuju vlastite misli koje nisu oblikovane algoritmima, trendovima i tuđim očekivanjima. Tek tada postaje jasno koliko smo dugo živjeli u mentalnoj buci. Možda je jedna od važnijih psiholoških vještina današnjice sposobnost da svjesno ne pratimo sve. Da ne reagiramo na svaki podražaj. Da ne pokušavamo biti u toku sa svime. Jer čovjek koji stalno pokušava uhvatiti svijet koji ubrzava vrlo lako izgubi kontakt sa samim sobom.
Nije poanta prilagoditi se svemu.
Poanta je prepoznati čemu se više ne trebamo prilagođavati.
Ako želite dodatno promišljati na ovu temu, predlažemo knjige Burnout: The Secret to Unlocking the Stress Cycle (autorice Emily i Amelije Nagoski, prevedena na hrvatski) , koja govori o kroničnom stresu kod žena i potrebi dovršavanja “stresnog ciklusa”, te Stolen Focus (također prevedena na hrvatski), koja se bavi raspadom pažnje i posljedicama konstantne stimulacije modernog života. Od psiholoških autora vrijedi se vratiti i djelima Byung-Chul Han, posebno knjizi The Burnout Society, koja precizno opisuje društvo iscrpljenosti u kojem živimo.
