Panika je izraz za ekstremni doživljaj straha, a osobe koje često doživljaju izrazite osjećaje straha u različitim situacijama pate od paničnog poremećaja.
Zašto se to događa?
Strah je mehanizam zaštite života od prijetećih događaja. Kada se doživljava u normalnim okolnostima i u normalnom intenzitetu, osjećaj straha je koristan. Kada ga ne bi bilo, naš očekivani životni vijek bi bio puno kraći. Naprosto, bez straha bi se stalno izlagali životno opasnim situacijama i povećavali bi vjerojatnost stradavanja.
Kako djeluje strah na ponašanje?
Kad se osjećamo uplašeno, naš mozak aktivira primitivne oblike obrambenog ponašanja. Tri su osnovne vrste obrambenih ponašanja. Najblaži oblik je udaljavanje od opasnosti – bježanje. Ovaj oblik obrambenog ponašanja se javlja kada je izvor opasnosti dovoljno daleko, pa se možemo još više udaljiti kako bismo smanjili mogućnost suočavanja s opasnosti. Primjerice, kad osoba (koja se boji zmije) primijeti zmiju na udaljenosti od 3 metra, tada će vrlo vjerojatno doći do bijega. Osoba će nastojati povećati svoju sigurnu udaljenost od zmije. Blokiranje (smrzavanje) je drugi oblik obrambenog ponašanja koji se javlja kada bijeg nije moguća opcija. Na primjeru osobe koja se boji zmije, blokiranje će se javiti u situaciji kada zmija osobi prolazi tik do noge. Ovo automatsko ponašanje za cilj ima ne privlačiti pozornost zmije ili općenito bilo kojeg drugog izvora opasnosti. Blokiranje ili smrzavanje prestaje onog trenutka kada se izvor opasnosti dovoljno udalji, nakon čega slijedi bježanje iz opasne situacije. Treća vrsta obrambenog ponašanja je obrambena borba. Ovaj oblik ponašanja je popraćen izrazito snažnim osjećajem straha. U primjeru osobe i zmije, borba će se pojaviti ako je zmija primijetila osobu i krenula ju napadati, a da pritom osoba nema prostor za bijeg. Cilj obrambene borbe je nanijeti štetu izvoru opasnosti i ostvariti prostor za bijeg.
Kako tijelo reagira na strah?
U stresnim situacijama u kojima se javlja snažan osjećaj straha, tijelo mora biti spremno na brzu i snažnu reakciju. Naš živčani sustav reagira na opasnosti iz okoline i priprema tijelo na reakciju borbe/bijega/blokiranja. Najprije srce počne upumpavati veću količinu krvi u mišiće. Jače kucanje srca je najčešće prvi znak koji se primijeti tijekom stresa. Zatim slijedi povećano znojenje koje je posljedica povećanja tjelesne temperature. Treći najupečatljiviji simptom je ubrzano disanje koje mišiće snabdijeva s većom količinom kisika. S većom opskrbljenosti krvi i kisika, te adekvatnom radnom temperaturom, naše tijelo je spremno za brzi odgovor u stresnim situacijama.
Kako strah utječe na misli?
S obzirom na brzinu i složenost promišljanja, razlikujemo automatske i reflektivne misli. Automatske misli su izrazito brze i jednostavne. Adekvatne su za rješavanje momentalnih problema koji su jednostavni. Primjerice, kad se nađete u neugodnoj poziciji (npr. šef Vas kritizira pred većim brojem kolega), Vaš mozak jedino razmišlja kako se maknuti iz te situacije. Automatska misao je usmjerena na bijeg ili borbu (npr. uzvraćanje kritike). Nasuprot tomu, reflektivni stil mišljenja zahtjeva koncentraciju i duboko promišljanje. Ono se najlakše događa u mirnim okruženjima bez stresa. Dok ste uznemireni, u stanju ste djelovati ishitreno, tj. nepromišljeno. Nekad takve reakcije mogu rezultirati trenutnom koristi, a nekad (ovisno o situaciji) stvari se mogu još više pogoršati. No generalno, tijekom doživljaja straha, izrazito je teško racionalno promišljati jer dominiraju automatski oblici promišljanja.
Kako razlikovati normalan strah od paničnog poremećaja?
Strah, kada ne predstavlja poremećaj, se javlja u stvarno prijetećim situacijama. Normalno doživljavanje straha se smatra onda kada intenzitet straha odgovora intenzitetu stvarne opasnosti koja nam neposredno prijeti. Poremećaj može biti i odsustvo straha i izrazito veliki strah koji nije adekvatan za situaciju u kojoj se osoba nalazi.
Kod paničnih poremećaja, riječ je o prenaglašenom osjećaju straha koji se ne bi trebao javiti u datim okolnostima. Primjerice, osoba se osjeća izrazito uplašeno dok se vozi javnim prijevozom punim putnika. Sama vožnja tramvajem ili autobusom nije realno opasan događaj koji bi mogao životno ugroziti pojedinca. Naravno, uvijek postoje šanse za to, ali su one izrazito male za veliku većinu ljudi. No, za osobe koje se boje biti okružene nepoznati ljudima na javnom mjestu, ta vjerojatnost opasnosti je puno veća. Tijelo reagira kao da se opasnost zbilja događa. O poremećaju govorimo onda kada izrazito jak i čest doživljaj straha remeti normalno funkcioniranje osobe. Primjerice, kad osoba zbog straha počne izbjegavati druženja, odlaziti na radno mjesto, uživati u dotad omiljenim aktivnostima, itd.. Tada može doći i do agorafobije (straha od otvorenih prostora i mnoštva ljudi) gdje se osoba zatvara u svoje sigurno okruženje i odbija bilo kakvo izlaganje otvorenim prostorima. S obzirom da osoba nije izložena konkretno opasnoj situaciji, ona zbog osjećaja straha detektira potencijalnu opasnost u svojim simptomima (strah od straha), te se tada javljaju ideje da će dobiti srčani, da će se ugušiti, onesvijestiti i niz drugih ideja povezanih s vjerojatnim katastrofičnim ishodom.
Osobe koje imaju ove simptome doživljavaju izrazitu patnju i zabrinutost, te prije nego potraže pomoć stručne osobe terapeuta, pokušavaju pronaći “konkretniji” uzrok svojih simptoma. Na taj način pojačavaju svoju ruminaciju u potrazi za RJEŠENJEM PROBLEMA, jačaju svoja sigurnosna i izbjegavajuča ponašanja, te se patnja pojačava i psihofizičko stanje osobe se drastično narušava.
Iskustvo klijentice, jedne od mnogih: “Prvi put kada sam dobila napad panike završila sam na hitnom prijemu, bila sam sigurna da umirem. Tada su mi rekli da je sve u redu i prvi put sam čula za napad panike. Dali su mi helex po potrebi. Treći put kad sam završila na hitnom prijemu i dalje su mi govorili da je sve u redu, no ja jednostavno nisam vjerovala. Sve mi je govorilo da se nešto ozbiljno događa i da doktor griješi. Ni sada ne mogu sasvim prihvatiti da je to do mojih misli i da nisam u nekoj smrtnoj opasnosti. Kad god simptomi krenu, sada u slabijem obliku, primijetim ako se borim i želim samo da to prestane oni rastu i biva mi sve gore. Kada imam dobar dan kritičnije promatram simptome, trudim se ne vjerovati im, razmišljam o onome što sam naučila o panici, primijetim tada kako slabe i kada kažem ok – ne dogodi se ništa. Došla sam na terapiju s očekivanjem da sva patnja prestane odmah, još uvijek je to očekivanje tu negdje… da sve prestane, a da se ja ne mijenjam. Sada radim na tome da prihvatim da je odgovornost na meni i da imam što više dana u kojima ne očekujem napad.”
Kako se postavlja dijagnoza paničnog poremećaja?
Postoji propisani skup simptoma koji se karakterizira kao panični poremećaj. Oni su navedeni u dijagnostičko-statističkom priručniku (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije (APA). Taj priručnik se svakih nekoliko godina nadopunjuje i usklađuje s trenutnim znanstvenim spoznajama. Trenutno aktualni DSM-5 objavljen je 2013. godine. Dijagnozu određuje psihijatar koristeći se različitim vrstama prikupljanja podataka. Psiholozi su zaduženi za primjenu i interpretaciju psihodijagnostičkih sredstava kao što su upitnici, testovi i intervjui. Psihijatar na temelju tih, ali i drugih izvora informacija objedinjuje podatke o osobi i donosi odluku o dijagnozi. Ako sumnjate na panične napade i prvi put idete kod psihologa, on tada ima zadatak postaviti radnu dijagnozu i ako procijeni da je nužna farmakoterapija prije same psihoterapije – uputit će vas i objasniti vam zašto je to tako.
Osobe kojima se ustanovi dijagnoza paničnog poremećaja najčešće imaju prijašnje dijagnoze (ili sklonosti) anksioznog poremećaja; u njihovoj anamnezi se nalaze traumatična iskustva, ptsd, depresija, problemi u obitelji, prezaštitnički ili prestrogi roditelji, nisko samopouzdanje, okp, loša slika o sebi, nemogućnost realizacije planova, slaba socijalna podrška. Zbog toga je važno biti oprezan u tretmanu koji je nužno kvalitetno do kraja odraditi, u suprotnom lako može doći do povrata simptoma u puno težem obliku. Napadi panike mogu biti u funkciji obrambenih mehanizama, te kada oslobodimo osobu napada, ostaje ono s čime se nije imala snage suočavati.
Najidealnije bi bilo kada bi pojedinci u teškim i rizičnim životnim situacijama odmah reagirali stručnom pomoći.
Postoji li lijek (tableta) za panični poremećaj?
Ne! Panikolitici (skupina psihoaktivnih sredstava koji se propisuju osobama s paničnim poremećajem) ne uklanjaju uzrok, već samo posljedicu ili simptome učestalih paničnih napada. Uzrok paničnih napadaja se uklanja psihoterapijom namijenjenom uklanjanju paničnih poremećaja. Jedina službeno priznata psihoterapija od strane Američkog udruženja psihologa (najjačeg udruženja psihologa u svijetu) je Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT). Taj vid psihoterapije ima razvijen sustav liječenja paničnog poremećaja koji dokazano pozitivno djeluje nakon 10 do 14 tretmana. Naravno, dužina tretmana ovisi o brojnim faktorima kao što su (a) dob klijenta, (b) težina poremećaja, (c) prisustvo drugih poremećaja, (d) psihološke karakteristike pojedinca poput osobina ličnosti, (e) spremnosti pojedinca na aktivan rad na sebi, i slično. Važno je naglasiti kako psihoterapeut usmjerava pojedinca tijekom tretmana, no brzina i efikasnost ovisi o volji pojedinca da se mijenja – što je ponekad vrlo teško. Ukratko, ne postoji terapeut koji Vas može mijenjati mimo Vaše volje ili suglasnosti, niti čarobna pilula koja Vas liječi sama po sebi.
Efekti brzih rješenja teških problema su najčešće kratkog vijeka, a vrlo često mogu dugoročno praviti još veće probleme, poput, npr. ovisnosti o psihoaktivnim sredstvima bez kojih osoba više ne može normalno funkcionirati. U takvim situacijama se uz panični poremećaj veže i sklonost ovisnosti o lijekovima.
Što poduzeti protiv paničnog poremećaja?
Najbolji savjet je – rana intervencija. Počeci paničnih napadaja se brzo i efikasno uklanjaju primjenom KBT-a. Problemi koji traju čitav niz godina postaju sve kompleksniji i teži za liječenje. Stoga savjetujemo da ne čekate trenutak u kojem život postaje nemoguć. Reagirajte na vrijeme. Potražite pomoć stručne osobe koja ima edukaciju i iskustva u radu s paničnim napadima.
U Norvelu smo specijalizirani za anksiozne poremećaje u koje se uključuje i panični poremećaj. Panični napadi često dolaze u kombinaciji (ili nakon) s anksioznim poremećajem, generaliziranim anksioznim poremećajem, depresijom, opesivno -kompulzivnim poremećajem. Napadi panike su najčešće reakcija tijela na dugoročni stres koji nam govore da je nešto potrebno mijenjati u svakodnevnom funkcioniranju. Napad panike nije znak slabosti već alarm koji kaže da se zaustavimo i razmislimo o sebi i okruženju u kojem se nalazimo.
