Za zdrave socijalne odnose najvažnija je komunikacija koja je oblikovana tako da daje podršku koja pokazuje empatiju, suosjećanje i razumijevanje, koja pruža pomoć i koja odašilje da smo prisutni sada i ovdje. Ako je komunikacija kvalitetna tako da poštujemo drugoga dijete će se pravilno razvijati kada govorimo o emocionalnom i socijalnom razvoju.
Roditelj treba otkriti što želi ili očekuje od djeteta. Tek tada može pravilno potkrepljivati određeno ponašanje. Naravno, pod uvjetom da su očekivanja realna. Ovo vrijedi i kada ste u kontaktu s odraslima, u radnom okruženju. Mi u komunikaciji druge potkrepljujemo, a i oni nas. Neki to rade nenamjerno, a neki mogu te strategije koristiti da bi utjecali na promjenu tuđeg ponašanja.
1. POHVALITE TRUD I STRATEGIJU, A NE INTELIGENCIJU
Ako djetetu govorite stalno da je prelijepo i najpametnije ne činite mu uslugu i ne potičete razvoj njegovog samopouzdanja.
Dijete može reći: “Ne znam crtati kao druga djeca, drugi crtaju bolje od mene”. Ako mu kažemo: “Ma ti super crtaš.” ili još gore “Drugi nemaju pojma.”, dajemo mu lažnu informaciju, govorimo u kontekstu dobar-loš (ovdje nije bitno kako drugi crtaju, već je važno da reagiramo na to što dijete misli o svom učinku) i pokazujemo mu da ga ne slušamo. Dijete nam govori da je uvidjelo da drugi crtaju bolje od njega, ili brine o tome. Tada možemo reći da mi ne znamo kako drugi crtaju, no moguće je da drugi crtaju bolje. Kao što neki crtaju lošije. Ti još učiš i ako se sjetiš kako si crtao prije godinu dana, vidjet ćeš da si napredovao. Meni je drago da se ti trudiš i da redovito vježbaš crtanje, osobito jer sam kažeš da ti je to važno. Vježbanjem napredujemo.
Dijete koje ima samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi, ne ovisi o mišljenju drugih, sposobno je samo vrednovati svoj učinak, ima pozitivan unutarnji govor, razvilo je samopohvalu i samomotivaciju. To je ključ mentalnog zdravlja.
2. NEKA POHVALA (ili kritika) BUDE KONKRETNA
Obratite pažnju na ono što je dijete napravilo u određenoj situaciji i uvažite njegov trud i strategiju, tako će dijete vidjeti da pokazujete interes za ono što radi.
Na primjer, imate nespretno dijete koje često nešto prolije. Vaša prva reakcija može biti “Opet si prolio”, Zašto ne paziš, Koliko puta sam ti rekla da to ne uzimaš”… i niz drugih rečenica koji utječu na djetetovo samopouzdanje, pojavu anksioznosti i jasno daju na znanje da se pogreške ne toleriraju. No, kako bi drugačije mogli reagirati? Idemo krenuti od sebe? Je li u redu da se pogreške događaju? Osobito kod djece? Je li u redu da ponekad nešto prolijemo? Idemo sada razmisliti što želimo u ovoj situaciji? Da se dijete osjeća krivim i loše, ili da nešto nauči iz te pogreške? Možemo reći: “Vidim da se čaša prevrnula, u redu je, događa se, no idemo zajedno da vidimo što možemo sada napraviti? Možemo uzeti krpu i obrisati…npr. i na što bi mogli ubuduće pripaziti? Ne stavljati čašu na rub stola, pažljivije otvoriti bocu, ako je boca puna pozvati nekoga za pomoć (nove strategije otkrivate propitujući dijete)… Kada idemo potkrijepiti ponašanje da dijete nešto ne prolije, tj. da bude spretnije, pohvalimo svaki put njegovu spretnost, ideju do koje je došao, i pohvalimo to što je uvažio naše očekivanje da bude oprezniji. Kada prolije, pohvalimo njegovo rješenje kako je to počistio, odnosno kako se snašao sam u izazovnoj situaciji.
Dijete iz ovakvih primjera može razviti unutarnji odgovor na situaciju: “Glup sam, smotan sam, stalno mi se ovo događa” ili realniji: “Ok, čaša se prevrnula, idem to počistiti”. Roditelj i druge osobe koje su uključene u odgoj imaju mogućnost usađivati ideju unutarnjeg govora.
Dopuštajte djeci da istražuju svoje sposobnosti i mogućnosti, da osjete ponos kada su u nečemu uspjeli, ne radite mjesto njih. Kada radite mjesto njih oduzimate im znanje, mogućnost napretka, motivaciju, osjećaje poput hrabrosti, strpljivosti, ponosa, izazova.
Drugi primjer, kada se dijete potuče u školi najidealnije je na prvu reagirati jasnim stavom da takav oblik ponašanja (rješavanja problema) nije prihvaćen i formulirati zašto. Pitati dijete kako bi se on osjećao u situaciji drugoga i što je mogao drugačije napraviti. Ako na bilo koji način ne iznesemo stav, ili potaknemo dijete da je to ok (npr. “u redu je jer je i on tebe”) mi time dajemo dozvolu za takav oblik rješavanja problema. Ako se dijete prvi put potuklo, odvojite vrijeme za kvalitetan razgovor, ne za kažnjavanje. U ovakvim situacijama je važno da omogućimo djetetu da prihvati odgovornost za učinjeno. Roditelji često negativnije reagiraju ako su dobili opomenu od škole (pazite da ne reagirate na automatsku misao “on mene sramoti”, “reći će da nisam dobar roditelj” i slično). U školskoj dobi je normalno da se djeca potuku. Kada se djeca učestalo tuku u školi u pozadini su tada najčešće određeni emocionalni i obiteljski problemi i važno je reagirati!
3. POHVALJUJETE (ili kritizirajte) NASAMO U ČETIRI OKA
Pohvala, kao i kritika je nešto što treba biti upućeno pojedincu i ne treba od toga praviti predstavu – povratna informacija treba biti upućena djetetu i dijete treba imati priliku u tom trenutku izraziti svoje mišljenje ili pokazati svoje osjećaje.
Kada dajete kritiku, bilo negativna ili pozitivna, nađite vremena za to. Usputno kritiziranje ne dovodi do ničega. Dijete nas vjerojatno nije ni čulo ni doživjelo, a ne može ni percipirati koliko je to nama važno. Često pitam roditelje gdje su bili dok su govorili djetetu da spremi sobu, ugasi tv, ostavi tablet, ide pisati zadaću, a da ih dijete nije poslušalo. Odgovori su uvijek u kuhinji, u radnoj sobi.. negdje.. ne ispred djeteta. Sad zamislite da vama netko nešto priča iz druge sobe.
Kada ste u društvu pazite na svoje vlastite motive zašto kritizirate dijete, ili bilo koga drugoga. Npr. možemo davati kritiku u razgovoru a da nismo ni svjesni: “Ma ovaj mene nikad ne sluša, samo radi po svome”, ili “Nikad ništa ne radi u kući”. Kritiziramo li da bi dobili odobravanje i suosjećanje od sugovornika, da li se indirektno obraćamo partneru ili djetetu… sve su to situacije kada možemo, učestalim ponavljanjem, potaknuti otpor kod druge osobe. Da bi netko jasno dobio informaciju o tome što mislimo i osjećamo, nužno je da komuniciramo direktno s tom osobom.
Pokažete li ljudima da vjerujete u njihove sposobnosti,
oni će tada pokušati opravdati vaše povjerenje.
4. POHVALJUJTE (ili kritizirajte) SAMO ONDA KADA POSTOJI DOBAR RAZLOG ZA TO
Pohvala, kao i kritika treba biti informativna i treba imati svrhu poticaja za daljnji rast i razvoj. Točnije, konstruktivna kritika znači da time pomažemo djetetu da nešto popravi, da nešto bude bolje. Ako pohvaljujemo i za najmanju sitnicu i za lagane zadatke rezultat će biti razvijanje štetnih mehanizama kao što su nemogućnost samovrednovanja ili precjenjivanje. Dijete može naučiti izbjegavati zadatke za koje misli da su teški jer će drugi onda vidjeti da mu ne ide. Tako i obratno, ako negativno kritizirate i najmanju sitnicu, osoba će vas prestati uvažavati i vaše izjave će gubiti na važnosti. Osobe će se kraj vas osjećati nelagodno i teško će uspostavljati iskrenu i opuštenu komunikaciju. Dijete će dobiti poruku da se ne trudi, jer i tako nikad ne napravi nešto dobro.
Pohvalom ili kritikom vi iznosite svoj stav, pravilo, uvjerenje, očekivanje. Postavljate određene granice. Ako niste svjesni što zapravo želite postići, tada ćete teško ostvariti kvalitetnu komunikaciju s drugom osobom. Opet naglašavamo, očekivanja trebaju biti realna. Propitajte ih s vremena na vrijeme. Jer ako nisu realna mogu vam praviti ozbiljne probleme kada su u pitanju odnosi s drugima. Zato uvijek krenite od sebe — Što ja to želim u ovom trenutku, što je meni važno? Jer ako vi ne znate, teško da će drugi znati mjesto vas.
Uz pohvalu naučite se druge OHRABRIVATI. Ohrabrivanjem potičemo neku samostalnu radnju, dajemo osobi na znanje da imamo povjerenja u nju, da vjerujemo u njene mogućnosti i da vjerujemo da će uspjeti. “Ti to možeš! Odvaži se!”.
Primjer kako možemo reagirati u određenoj školskoj situaciji:
Što reći djetetu koje je pisalo zadaću i preskočilo nekoliko pitanja, a na par je dalo krivi ili jako kratki odgovor?
- “Ovo je tvoja zadaća? Zar ništa ne možeš napraviti kako treba? Uopće se ne trudiš. Nikad neće biti ništa od tebe. Ili si glup ili neodgovoran. Što si od to dvoje?”
- “Sine, stvarno me ljuti kada ne napraviš posao do kraja. Što misliš, kada ćeš završiti zadatak?”
- “Sine, ima li nešto u tom zadatku što ne razumiješ? Hoćeš da ga zajedno prođemo?”
- “Sine, ovo je , čini mi se, stvarno dosadan zadatak. Suosjećam s tobom. Možeš li smisliti neki način da ga učiniš zanimljivim?”
- “Pokušajmo smisliti neki način da smanjimo dosadu, a ipak odradimo zadatak. Imaš li kakvu ideju?”
- “Sine, sjećaš li se da sam ti rekao da nam mučne stvari pomažu da se koncentriramo? Ovaj zadatak je pravi izazov. On će doista zahtijevati svu tvoju sposobnost koncentracije. Da vidimo možeš li ostati koncentriran kroz cijeli zadatak?”
Odgovor broj jedan ukazuje na dječakove osobine i ukazuje da otac krivo izražava svoju frustraciju i razočaranje. Otac u tom primjeru implicira da su dječakove mane inteligencije i karaktera trajne, a ne nešto s čim se on nosi u trenutnoj situaciji.
Ako odaberete bilo koji odgovor, osim broja 1, omogućujete dječaku razvoj motivacije, ukazujete na važnost emocionalne regulacije, pružate podršku i razumijevanje, očekujete da se potrudi — potičete njegov razvojni mentalni sklop.
Pohvaljujte, no pazite na vlastite motive u tom trenutku. Jer oni su ti koji najviše utječu na odnose s drugima.
info@norvel.hr
