Razlog pisanju ovog teksta je pojava brojnih tzv. stručnjaka poput Trenera života (eng. Life coach) ili rejki majstora što je rezultiralo velikim brojem tekstova o stvarima koje se dotiču psihologije. Mnogi tekstovi su u suštoj suprotnosti onome što je psihologija davnih dana istražila i znanstveno potvrdila, te nažalost mogu zainteresiranu publiku dovoditi u zabludu. Jedno od takvih stvari je pitanje; Trebam li primijenjivati kazne  u odgoju (discipliniranju- učenju pravila) svog djeteta?

Odmah da jasno odgovorimo: Naravno da treba. Odgoj bez kazne je nezamisliv, baš kao i što bi bio nezamisliv bez nagrada, pohvala, poticaja, ljubavi, topline, itd.. (to su sve posljedice našeg ponašanja). Mnogi tekstovi pišu da kazna ništa ne uči dijete i da ga je dovoljno disciplinirati. Disciplina znači da dijete prirodno osjeti posljedicu svog ponašanja i da iz toga uči. Sukladno tome, pravila i granice u obitelji kada se prekrše – dovode do posljedice – kazne. Izjave da ne treba dijete kažnjavati, “samo” disciplinirati, buni roditelje. Kazna koja se primjereno koristi služi da dijete uči– znači mi njome discipliniramo dijete, ne preuzimamo odgovornost za djetetove postupke. No, što je dijete mlađe zapravo je roditelj odgovoran za djetetove postupke. Tako da, kada čitate tekst koji vam govori da se dijete treba učiti rješavati probleme i snositi odgovornost — da naravno, no postupnim discipliniranjem – učenjem pravila. Trogodišnjak koji se penje po policama u kući ne može snositi tu odgovornost sam i čekati prirodnu posljedicu.

Roditelj koji je sposobniji u postavljanju pravila i granica i uz to ima dijete koje se lakše toga pridržava (dijete koje nije sklono testirati granice) ima lak posao. No roditelj koji nije dosljedan, ako ne primijeti na vrijeme problem, kod stručnjaka dolazi kada je već iscrpljen od silne borbe, vjerovatno na krivi način. Zbog toga, članci koji govore o discipliniranju bez kazne treba uzeti s rezervom, jer ne govore o disfunkcionalnim ponašanjima – gdje se treba mijenjati i roditelj i dijete.

Evo i nekoliko (vrlo očekivanih) razloga zašto disciplinirati:

  1. Dijete nije rođeno s osjećajem dobroga i lošega – Vaša je zadaća da ga naučite. Dobro ponašanje trebate poticati, loše suzbijati.
  2. Dijete nije računalo da se u njega implementiraju poželjni ili brišu nepoželjni obrasci ponašanja. Dijete će iskazati različita ponašanja, Vaša je zadaća objasniti djetetu što je dobro, a što loše ponašanje, a to se postiže (između ostalog) s nagradama i kaznama.
  3. Djeca koje roditelji nisu kažnjavali češće imaju problema s okolinom (vršnjacima u vrtiću, školi, roditeljima..), zbog čega mogu imati problema poput anksioznosti ili depresivnosti, ali i s problemima u ponašanju vezanih uz agresivnost. Dijete morate pripremiti na druženje s drugima van kruga obitelji. Ako dijete, npr. nije naučilo dijeliti igračke ili je naučilo uzimati drugima ono što mu se svidi, vrlo je izgledno da neće dobro snaći u društvu vršnjaka, što može prouzročiti nove probleme.

 

“Roditelj model prihvatljivog ponašanja”

Roditelj koji sa svojim djetetom razvija topao, otvoren i podržavajući odnos povećava šanse da dobije očekivanu i primjerenu reakciju djeteta na prijedlog, savjet ili uputu koju mu daje. Kada tome nadovežemo i da je roditelj model za socijalno prihvaćeno ponašanje (dijete kopira), tada govorimo da dijete ima mogućnost učenja putem direktnog primjera. No, ako to izostaje, da djeca  nemaju direktan primjer i ako se nagrade i posljedice koriste bez potkrepljenja prihvatljivog ponašanja u ponašanju samih roditelja, teško da će imati uspjeha.

 

KAKO PRIMIJENITI KAZNE  U ODGOJU (discipliniranju) SVOG DJETETA?

  1. KAZNA MORA BITI SIMBOLIČNA, A NE FIZIČKA U SMISLU NANOŠENJA BOLI. Na primjer, oduzimanje privilegija je puno bolje od batine.

Razlog 1. Sama činjenica da je dijete u kazni je dovoljna da korigira ponašanje koje nam se ne sviđa. Stoga, nije potrebno koristiti silu. Oduzimite djetetu omiljenu igračku na neko vrijeme, nemojte mu dozvoliti da se igra s loptom.. Isto tako, dati djetetu „po guzi“ treba biti simbolična gesta, a ne nanošenje fizičke boli.

Razlog 2. Oduzimanjem nečega što dijete voli, dijete uči cijeniti određene stvari. Npr. ako dijete voli pogledati crtić i zna da mora nešto napraviti kako bi ga pogledala – pravilo (npr. spremiti igračke), gledanje crtića će mu predstavljati nagradu, a ne nešto što se podrazumijeva.

 

      2. KAZNA MORA BITI PRIMJERENA DJETETOVOJ DOBI. Ne možete kazniti dijete zbog nečega što objektivno nije u stanju bila izvesti ili razumjeti. Npr. kazniti trogodišnje dijete, jer je izgubilo igračku – nema smisla. Dovoljno je  objasniti djetetu da se tom igračkom više ne može igrati, jer ju je izgubilo. Govoriti o nezahvalnosti ili neodgovornosti apsolutno nije primjereno, jer to trogodišnje dijete nije u stanju shvatiti. Nemojte djetetu nabijati osjećaj odgovornosti i izgovarati riječi koje nije u stanju razumjeti.

(Ako primjećujete da imate poteškoće u komunikaciji s djetetom, konzultirajte se sa stručnjakom psihologom o karakteristikama trenutne razvojne dobi i sposobnostima vašeg djeteta, da bi mogli prilagoditi svoj odgoj i ponašanje. Kako dijete raste sustav pravila i ograničenja se mora korigirati, kasnije i u dogovoru s djetetom.)

 

3. KAZNA MORA BITI PRAVOVREMENA. Kad se nepoželjno ponašanje pojavi, ono nekada mora biti popraćeno s kaznom u što kraćem vremenu. Npr. ako vidite da je vaše dijete udarilo drugo, morate odmah reagirati, a ne čekati da dijete u potpunosti zaboravi na taj događaj. Što brže reagirate, to će se ponašanje brže korigirati. Uostalom, dok je situacija aktualna, nudite mogućnost djetetu da popravi svoje ponašanje (npr. ispriča se djetetu koje je udarilo).

(Osvijestite svoje stavove i vrijednosti. Neki roditelji zanemaruju korigirati dječje ponašanje kada se nalaze u društvu, ili kada su roditelji okupirani drugim stvarima. Naglašavamo da su prve 4 godine navažnije za usvajanje mnogi emocionalno socijalnih izazova, te to razdoblje zahtijeva izrazit roditeljski angažman. Vi ste model za djetetova buduća ponašanja, rješavanje problema, suočavanje sa stresnim situacijama i prihvaćanje odgovornosti.)

 

4. KAZNU MORATE OBRAZLOŽITI. Djeca ne mogu shvatiti kontekst ili čitati između redova, jer se njima puno toga ne podrazumijeva. Ako kaznom želite spriječiti neko ponašanje, to morate objasniti. Na primjer, ako dijete ne želi spremati sobu, ne možete djetetu oduzeti pravo gledanja crtića, već morate i jasno reći zašto; „Budući da nisi spremio sobu i držao se našeg dogovora, danas ne smiješ gledati crtiće. Ako idući puta budeš spremio sobu, onda ćeš ih moći gledati“. Uvijek bi bilo dobro da se uvjerite da li je dijete shvatilo kaznu.

(Na ovo pravilo osobito pazite kada su u pitanju adolescenti. Djeca moraju moći predvidjeti što ih čeka ako nešto naprave. Ako roditelj nije dosljedan, gubi se i predvidljivost i dijete, što je starije, više ne vjeruje roditelju kada je u pitanju sustav vrijednosti i pravila.)

 

5. KAZNA NE SMIJE BITI NI PREBLAGA, NI PRESTROGA. Ako je kazna suviše blaga, onda neće imati efekta. Izbjegavajte kažnjavati dijete na ovaj način, jer ćete gubiti autoritet. Gore od toga je izostanak kazne. No, ni onaj drugi ekstrem nije dobar. Smisao kazne je korigirati ponašanje, a ne traumatizirati dijete. Ako pri davanju kazne vičete na dijete, prijetite mu se i na druge načine strašite dijete – ono vas neće moći čuti. Na trenutak pođite od sebe. Pokušajte se sjetiti kada ste bili uplašeni. Jeste li mogli tada trezveno razmišljati? Zasigurno ne. Baš tako ni dijete ne može razumjeti što mu govorite ako vas se plaši.

Nažalost, ima nekih ljudi koji misle da se glasnijim ponavljanjem postižu bolji odgojni rezultati. Takvi postupci roditelja mogu imati dugoročne posljedice za njihov odnos s djetetom. Ako Vas se dijete boji, ono vas neće voljet, već će razvijati strahopoštovanje – poštovanje zbog straha. Jednom kad dijete odraste i kad nestane straha, nestat će i s njim povezano poštovanje.

(U ovakvim situacijama, kada roditelj ima osjećaj da se ne može kontrolirati, bolje je napraviti pauzu, odmaknuti se i obavijestiti dijete da ćete kasnije s njim razgovarati o problematičnom ponašanju. Cilj je da se možete fokusirati na pravi problem.)

 

6. KAŽNJAVAJTE PONAŠANJE, NE OSOBNOST DJETETA! Ako dijete jednom uzme kolače bez pitanja i pojede (ponašanje) – dijete nije lopov (osobnost). Ako dijete jednom nekoga udari (ponašanje), dijete nije agresivno (osobnost). Ako dijete jednom ostavi nered iza sebe (ponašanje), dijete nije neuredno (osobnost). Osobnost je nešto što se odnosi na ponašanja koja se ponavljaju u brojnim situacijama i dovoljno dugo da bi moglo biti tipično za nekoga. Kako bi trebalo postupiti? Recimo da je dijete slučajno razbilo vazu. Ako želite mijenjati ponašanje svog djeteta, to jasno naglasite. Dakle, pri davanju kazne, nemojte dijete „častiti“ pridjevima, već mu jasno recite; „Ideš u kaznu, jer nisi pazio na vazu, pa se zbog toga razbila. Idući puta budi oprezniji da ne bi nešto srušio“. Nipošto ne bi trebali reći „Ideš u kaznu, jer si nespretan!“. Takvom izjavom rušite djetetu samopouzdanje, a ne govorite mu što očekujete od njega.

 

7. OPROSTITE DJETETU. Naravno, kazna mora slijediti nakon ponašanja koje vam nije drago. No, nemojte uvijek kriviti svoje dijete. Ponekad razmislite da li ste i vi sukrivci za određenu situaciju. Na primjer, ako znate da se dijete voli igrati s loptom u određenom dijelu dvorišta, nemojte se ljutiti ako Vam razbije vazu koju ste stavili blizu tog mjesta. Iako vam može biti izrazito krivo zbog npr. vaze koju ste dobili na poklon i koja vam je jako draga – jedan dio krivice snosite i vi. Dijete mora imati prostora i vremena za svoje aktivnosti, a vaša je dužnost to mu osigurate.

 

8. NE USKRAĆIVATI LJUBAV ZA KAZNU! Nikada ne manipulirajte roditeljskom ljubavlju. To nije nešto što se može oduzeti.

(Djeci je potrebna ljubav. Naročito onda kada je nisu zaslužila.)

KAKO PRAVILNO UPUTITI KRITIKU:

1. Opišite pnašanje s kojim niste zadovoljni. Ne osuđujte!

2. Objasnite djetetu zašto to treba promijeniti. Kratko i jednostavno!

3. Pokažite da razumijete njegove osjećaje. jasno recite što očekujete.

4. Ne zaboravite pohvaliti dijete. Naglasite što je dobro učinilo!

5. Vodite računa da se kritika odnosi na djetetovo ponašanje, a ne na njegovu osobnost.

 

Jezik je moćno sredstvo koje može poticati, ali i uništiti  samopouzdanje.

 

 

9. BUDITE DOSLJEDNI U VLASTITIM ODLUKAMA! Primjena kazne mora uvijek slijediti točno određena ponašanja. Kazna neće imati učinak ako ju primjenjujete samo ponekad.

(Povremeno primjenjivanje kazne dovodi do toga da gubite autoritet, i dijete će vam s vremenom govoriti da ga kazna ne dira – ne dira ga jer je naučio da će te vi kad tad popustiti – primjena kazne govori da u obitelji poštujete pravila i granice.)

 

ZAKLJUČNO

Odgoj je pun izazova, svaka razvojna dob djeteta nosi svoje karakteristike. Na nama odraslima je da obraćamo pažnju na dijete, kako funkcionira sada i ovdje,  da se pazimo vlastitih nerealnih očekivanja. Danas, osim knjiga samopomoći u odgoju, koje svakako treba uzeti kritički i provjeriti tko ih je pisao, imate ipak stručnjake koji se razumiju u razvoj djece, koji prate brojna istraživanja koja pokazuju što popustljiv ili autoritaran odgoj čini djeci u budućnosti, u njihovoj odrasloj dobi. Povremeno zastanite i osvrnite se na svoju osobnost i svoj roditeljski stil. Danas je u redu ne znati sve i povremeno biti nesiguran, no nije u redu biti nesiguran i ne pitati za pomoć. Naša adekvatna ponašanja i odluke pozitivno usmjeravaju našu djecu.

Stoga, poštujmo njihov razvoj i njihove potrebe, budimo odgovorni za vlastito roditeljstvo.

 

 

 

Za više informacija kontaktirajte nas na info@norvel.hr

css.php